Pismo Eleonore od Akvitanije papi Celestinu III
Pismo je napisala engleska kraljica Elonora i poslala ga na adresu pape Celestina III ( 1191- 1198 ). Pismo je iz 1193. Kraljica ga je napisala u veoma oštrom tonu, besna jer papa iz političkih razloga nije osudio otmicu njenog sina, engleskog kralja Ričarda Lavljeg srca od strane austrijskog nadvojvode Leopolda V koji ga je predao rimsko-nemačkom caru Hajnrihu VI. Smatralo se velikih grehom da neko napada posede ljudi koji su bili u krstaškom ratu ili čak učesnicima da nanesu bilo kakvu štetu što je u slučaju Ričarda učinjeno jer je kidnapovan i utamničen. Pismo je veoma zanimljivo za čitanje i treba obratiti na ton kao i na reči kojima se obraćala papi Celestinu III. Car je tražio otkup od 100 000 maraka za oslobađanje kralja Ričarda.
" Za njenog poštovanog oca i gospodara, Celestina, po milosti božijoj, vrhovnog sveštenika, Eleonora, u gnevu božijem, kraljica Engleza, vojvotkinja Normandije i grofica od Anžua, pokazujem se njemu koji joj je kao otac kao majka koja pati
Odlučila sam da prestanem da ćutim čak iako budem optužena za bezobrazluk i drskost ukoliko zbog moje žalosti izreknem reči koje su preplavile moje srce u napadu tuge protiv kralja svih sveštenika. Tuga se ne razlikuje puno od bolesti: U svojoj silini plamena ne priznaje gospodare, ne plaši se prijatelja, ne poštuje ni ne štedi nikoga, čak ni sebe. Neka niko ne bude iznenađen, ukoliko pod silinom tuge iznesem reči više oštrije i zbog toga što ovako javno jadikujem dok je u samoći žalost duboko ukorenjena u mojoj duši. Zbog toga što se Bog ustrelio ka meni i poniženja koja iscrpljuju moj duh. Narodi rastrgnuti, podeljno mnoštvo, opustošene oblasti i cela zapadna crkva koja je obuzeta jadikovanjem, sa kajanjem i poniženim duhom preklinjem Vas koga je Bog postavio nad narodima i kraljevinama sa obiljem moći. Preklinjem da moj krik dopre do vaših ušiju; naše neprilike se umnožavaju. Ne možete se praviti da ne znate za zločin i blasfemiju kada ste namesnik Onog raspetog, čiji je Petar naslednik, svešteniče Hristov, miropomazani od Boga.
Neka sa vašeg lica, oče, izađe presuda, neka vaše oči vide pravednost; prema vašoj odluci i milosti vašoj poslušajte vapaje ljudi i ukoliko vaše ruke presude prerano cela tragedija prouzrokovana zlom pašće na vas jer vi ste otac onima bez roditelja , sudija udovicama, utešitelj ožalošćenima i tužnima, utočište svima nama. U takvoj bedi jedina uteha se očekuje od autoriteta koji protiče iz vaše moći. Sinovi Izrailja su se obraćali tokom svojih teškoća Mojsiju, čiji ste vi namesnik, koji ih je uputio u utočište stvoreno od zaveta koji su dali u nevolji. Naš kralj je zarobljen i pritisla ga je teška muka. Vi gledate državu, pad kraljevstva, pakost vremena, okrutnost tiranina koji neprestano kuje oružje greha podgrejavajući peći pohlepom protiv kralja koji je na svom svetom hodočašću, pod božjom zaštitom i neba pod okriljem rimske crkve zarobljen i vezan zatvorskim lancima i koji je ubijan time što je utamničen. Jer on prezire Boga ( misli na cara Hajnriha VI ) i njegovu strašnu pravdu ne razmišljajući o tome i nema nikog da istrgne kralja iz njegovih ruku.
Ukoliko rimska crkva skrštenih ruku tiho gleda na tolike napade na Hrista neka se vaskrsli Gospod uzdigne i sudi o ovoj našoj stvari. Gde je ona žar kojim je Elijas krenuo proti Ahaba, žar kojom je krenuo Jovan protiv Iroda, žar kojim je krenuo Ambrozije protiv Valensa, žar kojim je krenuo Aleksandar III koji je kako smo čuli i videli odbacio oca ovog kralja, Frederika ( Barbarosa, otac Hajnriha VI ) sa potpunim autoritetom poglavara, svečano i strašno iz zajednice vernika ( ekskomunicirao ga ). Od tada tiranin drži apostolske ključeve sa podsmehom i pazi na božje zakone samo rečima. Vi morate dograbiti svoj duhovni mač, a to je božja reč. Zapisano je:“ Ko odbaci tebe, odbacio je i mene“( Qui vos spernit, me spernit, lat. ). Stoga ukoliko ne želite da povredite samog sebe ili rimsku crkvu ne smete da krijete sramotu pred Petrom niti da povređujete Hrista. Ne dopustite da Gospodove reči ostanu samo u vašim ustima niti da ljudski stah uništi duh slobode u vama. Prihvatljivije je da padnete u ruke čoveka nego da odbacite zakon božji. ( Govori mu da je bolje da ga zarobi i sam car zbog držanja u zatočeništvu engleskog kralja nego da zbog ćutanja odobrava greh protiv Boga )
Veruju sada u njegovu moć i slavu i u obilje njegovog bogatstva neprijatelji krsta Hristovog čiji će kraj biti uništenje, a čija je slava njihova zbunjenost. Nezasita čeljust pohlepe proždire sve ono što je potrebno Crkvi i siromašnima ( misle se na novac koji se traži kao otkup ) ali približava se vreme kada će Gospod izvršiti odmazdu i blaženi Jakov će ustati protiv protiv krvoločne zveri koja ne poštuje nikoga: bogati koje je on hranio povratiće i Bog će ih prognati iz njegovog okrilja; vratiće sve ono što je on stvorio. Čak iako izbegnu zemaljski sud, neće izbeći božji koji visi nad njima i koji je mnogo strašniji; njihova trenutna radost je trenutna, ali njihova kazna od plamena i crva biće beskonačna. Ono što progonitelj nevinih nikada nije izbegao osvetu ruke onoga koji uklanja duh kraljevima i svom silinom kažnjava silne? Neću govoriti o paklenim kaznama, često smo čitali kako Bog samo jednim prstom, svojim sudom menja kraljevstva i carstva, onom moći kojom stvara po želji iako je njegova želja odbačena. Neka vas ne zbuni zemaljski ponos, molim se tome. Moab ( drevno kraljevstvo ) je ponosno i njegov ponos je veći od njihove moralne čvrstine; ali ime Gospodnje je najveća moralna čvrstina.
Rastužuje crkvu što nisi uzeo u obzir što ljudi pričaju, njihovo mišljenje u vezi tog kriminalnog čina, njihove suze, molbe iz raznih oblasti i što nisi poslao ni jednog glasnika tim kneževima. Često iz bezrazložnih stvari tvoji kardinali su poslani kao legati sa velikim ovlašćenjima čak i u varvarske krajeve; ipak u ovako teškoj, žalosnoj stvari nisi još nikoga poslao, ni zamenika ni pomoćnika. Danas novac stvara sveštenstvo, ne iz poštovanja prema Hristu, ne zbog časti prema Crkvi niti zbog mira među kraljevstvima niti zbog spasenja ljudi. Šta može biti slavnije, a nije novac ili korist, za tebe nego da učestvuješ u oslobođenju kralja, vrhuncu svog pontifikata, sveštenstvu Aronovom i Finejinom. (Quis quaestus vobis, aut proventus gloriosior posset esse, quam in hac liberatione regis summi pontificatus apicem, sive sacerdotium Aaron, et Phinees exaltare?, lat. ) Svakako, ne bi u velikoj meri bilo pogaženo vaše dostojanstvo ukoliko bi ste se odlučili da lično odete u Nemačku da oslobodite takvog kralja: onog koji je uvažavan u bogatstvu i izobilju ne bi trebao da bude tako lako napušten u nevolji. Zašto ne stavite na tas pravde zasluge kraljevog oca Henrija II kada vam je bio najpotrebniji,a sa druge strane Frederikovu tiraniju koji je ustao protiv vas i poseda rimske crkve i svih onih koji su vas verno sledili? Od kada taj isti Frederik, pokretač i autor šizmatičkog razdora, učesnik zavere otpadnika Oktavijana protiv Aleksandra III, kanonski izabranog, kao što znate, dok je crkva teško podnosila pod pritiskom šizme u svim zemljama tako da su kraljevi Francuske i Engeske primili različite legate sa obe strane. Kada se kralj Francuske dvoumio usled različitih saveta kojoj strani da se prikloni, kralj Henri tužan jer je Hristova tunika toliko dugo pocepana ( misli se na crkvu razdiranu šizmom ) beše prvi koji je prišao papi Aleksandru III i sa velikom pažnjom privukao kralja Franaka da stane na stranu apostola boreći se sa svojim savetnicima da bi ojačani uz njegovu pomoć postavili na sigurno Petrov brod kome je pretilo potonuće. Videli smo sve to u Šatoreu kada je kraljevska veličanstvenost zadovoljila želju Rimljana koji je propovedao čudo sa većim poklonima od srebra i zlata.
Sramota je za Svetu stolicu da nezahvalnost može nadomestiti sećanje na takve zasluge (Notabiliter igitur dehonestat gloriam sedis apostolicae, quod aliqua unquam ingratitudo tanti beneficii memoriam potuit abolere. lat.) ; jer ukoliko šizma ponovo počne da raste kao kvasac, sećanje na vašu lenjost i nedostatak učešća prouzrokovaće tuđe suze. I ako ta stara zmija, ta mučiteljska zmija sprečava oslobađanje kralja zbog varljivih mahinacija mi verujemo u Gospoda da će u pravo vreme spustiti pogled na miropomazanog i dati svu snagu kralju. Naša očekivanja su ojačana nadom i čvrstom verom; neka bude neprekidna molitva iz Crkve upućena Bogu za njega. Bog, naime, koji pazi na nas u dobra vremena i koji nam pomaže u dan spasenja gledaće na ljude koji mole i neće sa prezrenjem odbiti njihove molitve; istrajna molitva ima veliku vrednost. Sunce i dalje stoji u molitvi Isusa Navina ( vođa jevrejskog naroda posle Mojsijeve smrti ) i Mesec se nije pomerio protiv doline Ajalona jer oni koji mole drže sunce pravde da ne napusti srce grešnika i um ljudi iako su skloni da prebegnu i pored toga što treba da bude nepokolebljivi u stabilnosti vrlina. Jer, ne samo da se greh uklanja molitvom već i kazna zbog greha se uklanja zahvaljujući molitvi.
Dobro je da kralj čeka mirno da pozdravi Gospoda u tišini koji raspoređuje nedaće i blagostanje sa veoma zdravom umerenošću i njegov bes preći će u slavu, a zbog dvostruke nedoumice i sramote onaj imaće dvostruko manje u svojoj zemlji. Blagosloven čovek koji veruje u Gospoda i Gospod će biti njegovo utočište. Pošto sada uzdišu i plaču za njim postaće stvarnost ono što je zajednička želja ljudi radujući celu zemlju. Gospodaru, u vašoj moći, kralj će se radovati, a rimska crkva će, koja je sada sramotno spora u njegovom oslobađanju pocrveneće ali ne bez suza jer nije pomogla jer nisu prepoznali sina u takvom bolu.
Izvor: https://epistolae.ccnmtl.columbia.edu/letter/139.html
Preveo: Berislav Kangrga