
Njena tragična sudbina i prerana smrt uticaće na dešavanja u Škotskoj i Engleskoj. Pokrenuće se dinastičko pitanje i pravo na škotski presto. U vrtlogu tih zbivanja, kasnije se pojavljuje i čuveni Viljem Volas, vođa škotskog ustanka protiv engleske vlasti. Ona je bila Margareta, gospa plemenitog roda i krvi. Agata Kristi bi sigurno imala odličnu ideju za svoj roman jer, situacija je kristalno jasna, ugovor je omogućavao da se Edvard I od Engleske umeša u unutrašnje stvari Škotske ukoliko to smatra potrebnim. Ugovor je imao klauzulu koja je omogućavala kralju Edvardu I da interveniše u Škotskoj ukoliko smatra da postoji potreba. Da li je njena smrt slučajnost ili nečija zla namera?
Margaretu su oslovljavali sa „Kraljica“ ali ona nikad nije bila krunisana. Poznatije je kao gospa od Škotske, Margareta od Škotske i devica od Norveške. Njena životna priča je veoma dirljiva iako je živela kratko.
Margareta je bila ćerka kralja Erika II od Norveške i Margarete od Škotske. Njena majka je bila ćerka Margarete Plantagenet od Engleske i kralja Aleksandra III od Škotske. Kada je Margareta od Škotske napunila dvadeset godina, ona je poslata u Norvešku prema uslovima koji su ugovoreni prilikom sklapanja bračnog dogovora u Roksburgu, 25. jula 1281. da bi se udala za trinaestogodišnjeg kralja Erika II od Norveške. Bračni ugovor je sadržao povelju da bilo koje dete rođeno u njihovom braku nasledi presto Škotske. Margareta od Škotske je rodila mladu Margaretu u Tonsbergu, 9. aprila 1283. da bi posle porođaja ubrzo preminula.
U vreme kada je potpisan bračni ugovor za njegovu kćerku, preminula je supruga kralja Aleksandra III sa kojom je imao samo sina. Ovaj sin je preminuo 1284. ostavljajući za sobom samo mladu princezu Margaretu od Norveške kao njegovu naslednicu. Kralj Aleksandar je pozvao kod Skouna zajedno svih trinaest erlova Škotske, dvadeset i četiri barona i poglavare tri glavne gelske porodice sa zapada.
5. februara 1284. Aleksandar je načinio ugovor kog su potpisali svi plemići kojim su priznali njegovu unuku Margaretu kao „gospodaricu sa pravom nasleđivanja“ ukoliko Aleksandar ne ostavi za sobom decu koja bi bila rođena u novom braku ili ubrzo posle njegove smrti. Aleksandar je imao nameru da se ponovo oženi sa nadom da će dobiti naslednika. Oženio je Jolandu od Drea, novembra 1285.
Kraljeva nada kao i nada cele Škotske da dobije naslednika je propala.
18. marta 1286. Aleksandar je proveo jutro u edinburškom zamku sa kraljevskim savetnicima. Objavio im je odluku da će posetiti Jolandu u Kinghornu u Fajfu da bi prisustvovao njenom rođendanu narednog dana. Njegovi savetnici su mu savetovali da ne ide na put zbog loših vremenskih uslova. Ignorisao je njihove molbe i svakako se uputio na put. Narednog dana njegovo telo je pronađeno na obali Petikura, oko milje od destinacije u koju se zaputio. Ili je pao sa nasipa tokom noći ili se njegov konj strmoglavio sa litice što je dovelo do toga da kralj slomi vrat prilikom pada. Njegova smrt je uticala na sudbinu i istoriju između Škotske i Engleske.
U vreme smrti njenog dede, Margareta od Norveške je imala tri godine i bila je pod tutorstvom biskupa Narve od Bergena. Pošto je njen otac imao tek petnaest godina u to vreme, staranje o njoj kao i obrazovanje je preuzeo sam biskup. Da je njen deda poživeo, Margareta bi ušla u brak koji bi bio važan za spoljnu politiku Norveške. Ali, njena budućnost je sada bila zbunjujuća. U Škotskoj, imenovano je šest Čuvara da upravljaju kraljevstvom sve dok naslednik ne bude pronađen. Kraljica Jolanda je tvrdila da je trudna. Izveštaji o tome šta se desilo sa njenim detetom su nejasni. Izvori kažu da je prevremeno rodila mrtvo dete ili da je u pitanju bila lažna trudnoća. Do novembra 1286. bilo je jasno da kralj Aleksandar nije imao naslednika. Škotska je bila na rubu građanskog rata između Roberta Brusa i Džona Baliola koji su se nadmetali za presto. Sve do 1289. Čuvari su osigurali kakvu-’takvu stabilnost između pretendenata na presto. 1289. Margaretin otac, kralj Erik je poslao izaslanike kralju Edvardu I od Engleske sa dokumentima koji potvrđuju Margaretu kao kraljicu. Sa tog stanovišta Erik i Edvard su obavljali pregovore isključujući Škote sve do sastanka između Edvarda, Roberta Brusa i sa još nekoliko Čuvara u Salsburiju u oktobru 1289. Edvard je priželjkivao brak za svog sina, budućeg Edvarda II.
Sporazum u Birgamu je potpisan u julu 1290. kojim su se složili da Margareta bude poslata u Škotsku pre 1. novembra 1290. i da treba da se uda za princa Edvarda od Engleske. Ugovor je podrazumevao nezavisnost Škotske ali je imao klauzulu koja je omogućavala kralju Edvardu I da interveniše u Škotskoj ukoliko smatra da postoji potreba. Kralj Edvard je već poslao u Rim zahtev za papskim dozvolom za svog sina i Margaretu koji su bili rođaci da bi stupili u brak. Papska dozvola je omogućavala rođacima da se venčaju ukoliko se Škoti sa tim slože. Edvard i kralj Erik II su se odnosili prema Margareti kao kraljici Škotske uz očekivanje da bude udata za princa Edvarda. Kralj Edvard, Brusovi, Baliolovi i druge porodice plemenitog porekla u Škotskoj su se nadmetali da obezbede kontrolu nad Margaretom da bi na taj način imali i kontrolu nad kraljevstvom. Kralj Edvard je poslao skupo opremljeni brod za Norvešku da dovede princezu kući. Inače, kada su stigli, kralj Erik nije bio prisutan jer se borio protiv Danaca. Brod se vratio u Englesku bez mlade kraljice.
Avgusta 1290. Margaretin otac je odlučio da mladu kraljicu pošalje na Orknejska ostrva pod norveškom kontrolom gde će biti sve spremno za njen ulazak u Škotsku. Dva škotska viteza i Margaretina pratnja, zajedno sa biskupom od Narve, napustili su Norvešku u septembru i otisnuli se na put. Margareta se tokom puta razbolela, pitanje je da li zbog slabe fizičke konstitucije ili neke druge bolesti. Brod je stigao na Orkneje gde je Margareta bila kratko da bi ubrzo umrla na biskupovim rukama. Biskup je odneo njeno telo u Bergam. Njen otac je insistirao da se otvori kovčeg da bi još jednom video svoju kćerku. Sahranjena je u katedrali u Bergamu pored svoje majke. Plemstvo Škotske koje se okupilo kod Skouna zbog krunisanja, suočili su se sa dinastičkom krizom. Ni manje ni više nego trinaest pretendenata je polagalo pravo na presto koji su okupili svoje armije.
Napisala: Suzan Aberneti
Preveo: Berislav Kangrga
Margaretu su oslovljavali sa „Kraljica“ ali ona nikad nije bila krunisana. Poznatije je kao gospa od Škotske, Margareta od Škotske i devica od Norveške. Njena životna priča je veoma dirljiva iako je živela kratko.
Margareta je bila ćerka kralja Erika II od Norveške i Margarete od Škotske. Njena majka je bila ćerka Margarete Plantagenet od Engleske i kralja Aleksandra III od Škotske. Kada je Margareta od Škotske napunila dvadeset godina, ona je poslata u Norvešku prema uslovima koji su ugovoreni prilikom sklapanja bračnog dogovora u Roksburgu, 25. jula 1281. da bi se udala za trinaestogodišnjeg kralja Erika II od Norveške. Bračni ugovor je sadržao povelju da bilo koje dete rođeno u njihovom braku nasledi presto Škotske. Margareta od Škotske je rodila mladu Margaretu u Tonsbergu, 9. aprila 1283. da bi posle porođaja ubrzo preminula.
U vreme kada je potpisan bračni ugovor za njegovu kćerku, preminula je supruga kralja Aleksandra III sa kojom je imao samo sina. Ovaj sin je preminuo 1284. ostavljajući za sobom samo mladu princezu Margaretu od Norveške kao njegovu naslednicu. Kralj Aleksandar je pozvao kod Skouna zajedno svih trinaest erlova Škotske, dvadeset i četiri barona i poglavare tri glavne gelske porodice sa zapada.
5. februara 1284. Aleksandar je načinio ugovor kog su potpisali svi plemići kojim su priznali njegovu unuku Margaretu kao „gospodaricu sa pravom nasleđivanja“ ukoliko Aleksandar ne ostavi za sobom decu koja bi bila rođena u novom braku ili ubrzo posle njegove smrti. Aleksandar je imao nameru da se ponovo oženi sa nadom da će dobiti naslednika. Oženio je Jolandu od Drea, novembra 1285.
Kraljeva nada kao i nada cele Škotske da dobije naslednika je propala.
18. marta 1286. Aleksandar je proveo jutro u edinburškom zamku sa kraljevskim savetnicima. Objavio im je odluku da će posetiti Jolandu u Kinghornu u Fajfu da bi prisustvovao njenom rođendanu narednog dana. Njegovi savetnici su mu savetovali da ne ide na put zbog loših vremenskih uslova. Ignorisao je njihove molbe i svakako se uputio na put. Narednog dana njegovo telo je pronađeno na obali Petikura, oko milje od destinacije u koju se zaputio. Ili je pao sa nasipa tokom noći ili se njegov konj strmoglavio sa litice što je dovelo do toga da kralj slomi vrat prilikom pada. Njegova smrt je uticala na sudbinu i istoriju između Škotske i Engleske.
U vreme smrti njenog dede, Margareta od Norveške je imala tri godine i bila je pod tutorstvom biskupa Narve od Bergena. Pošto je njen otac imao tek petnaest godina u to vreme, staranje o njoj kao i obrazovanje je preuzeo sam biskup. Da je njen deda poživeo, Margareta bi ušla u brak koji bi bio važan za spoljnu politiku Norveške. Ali, njena budućnost je sada bila zbunjujuća. U Škotskoj, imenovano je šest Čuvara da upravljaju kraljevstvom sve dok naslednik ne bude pronađen. Kraljica Jolanda je tvrdila da je trudna. Izveštaji o tome šta se desilo sa njenim detetom su nejasni. Izvori kažu da je prevremeno rodila mrtvo dete ili da je u pitanju bila lažna trudnoća. Do novembra 1286. bilo je jasno da kralj Aleksandar nije imao naslednika. Škotska je bila na rubu građanskog rata između Roberta Brusa i Džona Baliola koji su se nadmetali za presto. Sve do 1289. Čuvari su osigurali kakvu-’takvu stabilnost između pretendenata na presto. 1289. Margaretin otac, kralj Erik je poslao izaslanike kralju Edvardu I od Engleske sa dokumentima koji potvrđuju Margaretu kao kraljicu. Sa tog stanovišta Erik i Edvard su obavljali pregovore isključujući Škote sve do sastanka između Edvarda, Roberta Brusa i sa još nekoliko Čuvara u Salsburiju u oktobru 1289. Edvard je priželjkivao brak za svog sina, budućeg Edvarda II.
Sporazum u Birgamu je potpisan u julu 1290. kojim su se složili da Margareta bude poslata u Škotsku pre 1. novembra 1290. i da treba da se uda za princa Edvarda od Engleske. Ugovor je podrazumevao nezavisnost Škotske ali je imao klauzulu koja je omogućavala kralju Edvardu I da interveniše u Škotskoj ukoliko smatra da postoji potreba. Kralj Edvard je već poslao u Rim zahtev za papskim dozvolom za svog sina i Margaretu koji su bili rođaci da bi stupili u brak. Papska dozvola je omogućavala rođacima da se venčaju ukoliko se Škoti sa tim slože. Edvard i kralj Erik II su se odnosili prema Margareti kao kraljici Škotske uz očekivanje da bude udata za princa Edvarda. Kralj Edvard, Brusovi, Baliolovi i druge porodice plemenitog porekla u Škotskoj su se nadmetali da obezbede kontrolu nad Margaretom da bi na taj način imali i kontrolu nad kraljevstvom. Kralj Edvard je poslao skupo opremljeni brod za Norvešku da dovede princezu kući. Inače, kada su stigli, kralj Erik nije bio prisutan jer se borio protiv Danaca. Brod se vratio u Englesku bez mlade kraljice.
Avgusta 1290. Margaretin otac je odlučio da mladu kraljicu pošalje na Orknejska ostrva pod norveškom kontrolom gde će biti sve spremno za njen ulazak u Škotsku. Dva škotska viteza i Margaretina pratnja, zajedno sa biskupom od Narve, napustili su Norvešku u septembru i otisnuli se na put. Margareta se tokom puta razbolela, pitanje je da li zbog slabe fizičke konstitucije ili neke druge bolesti. Brod je stigao na Orkneje gde je Margareta bila kratko da bi ubrzo umrla na biskupovim rukama. Biskup je odneo njeno telo u Bergam. Njen otac je insistirao da se otvori kovčeg da bi još jednom video svoju kćerku. Sahranjena je u katedrali u Bergamu pored svoje majke. Plemstvo Škotske koje se okupilo kod Skouna zbog krunisanja, suočili su se sa dinastičkom krizom. Ni manje ni više nego trinaest pretendenata je polagalo pravo na presto koji su okupili svoje armije.
Napisala: Suzan Aberneti
Preveo: Berislav Kangrga