Na nebu su zasijale dve zvezde posle Drugog svetskog rata: Staljinova i Titova. Međutim, prva je bila na izdisaju, a druga u usponu. Kako se fizika i istorija ne slažu tako velika umiruća zvezda- džin nije pojela mladu zvezdu u usponu. Posle Drugog svetskog rata Staljin je izašao kao ličnost koja bi se okarakterisala kao polubožanstvo: kao nadčovek koji je vodio Otadžbinski rat i spasao Sovjetski savez i svet od pošasti nacizma i fašizma. Sličnu ulogu preuzeo je Tito. Raskol između dve velike istorijske ličnosti ne može samo da se prikaže kao ideološki već i lični; veliku ulogu u ovoj istorijskoj ulozi igraju njihove ličnosti, ubeđenja i razmišljanja. “ Komunistička crkva” nije bila spremna za dva apostola.
Javlja se pitanje šta je to Tita sačuvalo od pretnji crvenog faraona? Da li je u svemu ovome Tito bio čovek koji je imao više sreće? Ili su drugi geostrateški problemi koji su izbili u isto vreme kada i raskol na relaciji Moskva- Beograd bacilli senku na obračun između Staljina i Tita? Šta se to dešavalo što je poljuljalo i uzburkalo odnose dvojice komunističkih vođa? Da li je sukob Tita i Staljina neka vrsta komunističke biblijske priče o borbi Davida protiv Golijata?
Da bi ova istorijska lekcija mogla da se razume potrebno je osvrnuti se na vreme posle 1945. Kada je nacizam zajedno sa fašizmom proteran iz Evrope i ostatka sveta dve velike savezničke sile, Sjedinjenje države i Sovjetski savez izgubili su zajedničkog neprijatelja koji ih je ujedinio u borbi. Pošto visu nisu imali zajedničkog demona protiv kog je trebalo delovati oružjem, na dve strane pala je tamna senka. Ta senka postala je gvozdena zavesa koja je podelila Evropu na dva dela: istočni pod kontrolom Sovjetskog saveza, kome je do 1948. pripadala i Federativna Narodna Republika Jugoslavija i zapadni deo koji je započeo obnovu i razvoj pod kontrolom SAD.
Započela je epoha hladnog rata. Staljin je imao nameru da se prikaže kao jedini predstavnik istoka, svih komunističkih zemalja kao i onih zemalja koje su dobijale slobodu boreći se protiv kolonijalizma. Na taj način suprostavljali su se ideji kapitalizma socijalističkom idejom. I svaka strana smatrala je da je baš njena strana bila pravedna. Staljinu je bilo potrebno čvrsto jedinstvo. Međutim, njegovi pogledi na zemlje “ narodne demokratije” odnosno na one u kojima je uspostavljena komunistička vlast dolaskom Crvene armije tokom oslobađanja od nacizma bile su ponižavajuće. Na neki način on je smatrao da one duguju zahvalnost Sovjetskom savezu čiji bi zadatak i znak zahvalnosti bila slepa poslušnost.
Da bi lakše sprovodio kontrolu nad zemljama istočnog bloka formiran je Informacioni biro ( Informbiro ) komunističkih i radničkih partija koji je bio Staljinova desna ruka sa centrom u Beogradu; u vreme Trumanove doktrine i početka “ krstaškog rata” i “ lova na veštice” protiv komunističke ideologije. To je bio još jedan od dokaza da je tokom 1947. vladalo poverenje između Moskve i Beograda.
Međutim, između dva diva, Staljina i Tita pojavile su se sitne razmirice koje su se pretvorile u siloviti potres. Postojala su neslaganja u sledećim pitanjima: oko pomoći grčkim komunistima tokom građanskog rata u Grčkoj, vođenje privrede i ekonomije Jugoslavije, i oko geostrateškog pitanja ( Velikog ) balkanskog saveza.
Staljin je nameravao da Jugoslavija i Bugarska kao dve balkanske zemlje istih ideoloških pogleda formiraju balkansku federaciju. Takva ideja nije išla u korist Titu. U Bugarskoj je video eksponenta preko koje bi Sovjetski savez sprovodio još veći uticaj u kontrolu nad Jugoslavijom. Time bi bio narušen status i kult Titove ličnosti. Tito je predlagao stvaranje Velike balkanske federacije koju bi činili: Jugoslavija, Bugarska i Albanija + Mađarska, Rumunija i Grčka. Takav oblik federacije koji bi okupio veći broj država sa velikim prostranstvom u kome bi Tito imao dominantnu ulogu nije odgovarala Staljinovim interesima.
Staljin nije odobravao Titovu pomoć grčkim partizanima jer je sa Čerčilom sklopio dogovor da neće “ uvoziti komunizam” u Grčkoj. Na kraju, Staljin je imao ideju i plan da istok i Balkan razvijaju privredu koja bi služila potrebama Sovjetskog savezu dok je Tito želeo da od Jugoslavije načini industrijsku velesilu. Tu su se njihovi interesi sukobili. Tito nije želeo da bude sporedna ličnost u zemlji koja je dala veliki procenat žrtve uz sovjetsku vojsku. Njemu je bila potrebna jaka zemlja u kojoj bi on bio gospodar. Staljin je bio višak.
)
Tada se kod Staljina koji je bio bolesno sumnjičav pojavio crv sumnje. Poverenje između dve istorijske ličnosti između koje je do tada vladalo bratsko i ideološko jedinstvo polako se topilo. Pred konačni raskol koji je usledio juna 1948. Staljin i Tito razmenili su nekoliko pisama u periodu od marta do juna. Staljin je osim političkih pritisaka koristio i psihološke.
Prvo pismo poslao je 27. marta 1948. na godišnjicu “ martovskih događaja” kada je oborena kraljevska vlada u Beogradu ( 1941. ) posle potpisivanja ulaska Jugoslavije u Hitlerov “ Trojni pakt”.
Staljin je zamerao Titu između ostalog da je svojim delovanjem tokom tršćanske krize kada su oborena četiri američka aviona naneo štetu i zemljama komunističkog bloka time mu sugerišući da je radio u cilju svojih interesa ne gledajući interese od šireg značaja. Tih dana opozvani su iz Jugoslavije svi sovjetski savetnici koji su pomagali da se Jugoslavija izdigne iz pepela u kom je ostala posle II svetskog rata. Još jedan dokaz nepoverenja je prenošenje Informbiroa iz Beograda u Bukurešt.
Nesporazum je postao javni kada je Informbiro na svom sastanku sudbnonosnog 28. juna 1948. ( posebna je tema ovog datuma odnosno usuda koji nas prati na ovaj koban dan ) objavio svoju prvu Rezoluciju koja je propraćena izjavama da je “ Tito eksponent imperijalističkih sila i da mu je zadatak da razbije Komunističku partiju Jugoslavije”. U Prvoj rezoluciji koja je bila blažeg karaktera “ zdravi elementi” unutar partije su pozvani da smene jugoslovensko rukovodstvo. Narednog meseca, jula 1948. usledio je odgovor Komunističke partije Jugoslavije na V kongresu: Tamo su delegati jednoglasno odbacili optužbe iz Moskve kao neosnovane. Ipak, smatram da su verovali da je u pitanju samo nesporazum ili negativna epizoda u prijateljskim odnosima između dve zemlje. Kongres je završen uzvicima:” Staljin- Tito- Partija”! ( Ispod, deo snimka sa V kongresa KPJ )
Tada se kod Staljina koji je bio bolesno sumnjičav pojavio crv sumnje. Poverenje između dve istorijske ličnosti između koje je do tada vladalo bratsko i ideološko jedinstvo polako se topilo. Pred konačni raskol koji je usledio juna 1948. Staljin i Tito razmenili su nekoliko pisama u periodu od marta do juna. Staljin je osim političkih pritisaka koristio i psihološke.
Prvo pismo poslao je 27. marta 1948. na godišnjicu “ martovskih događaja” kada je oborena kraljevska vlada u Beogradu ( 1941. ) posle potpisivanja ulaska Jugoslavije u Hitlerov “ Trojni pakt”.
Staljin je zamerao Titu između ostalog da je svojim delovanjem tokom tršćanske krize kada su oborena četiri američka aviona naneo štetu i zemljama komunističkog bloka time mu sugerišući da je radio u cilju svojih interesa ne gledajući interese od šireg značaja. Tih dana opozvani su iz Jugoslavije svi sovjetski savetnici koji su pomagali da se Jugoslavija izdigne iz pepela u kom je ostala posle II svetskog rata. Još jedan dokaz nepoverenja je prenošenje Informbiroa iz Beograda u Bukurešt.
Nesporazum je postao javni kada je Informbiro na svom sastanku sudbnonosnog 28. juna 1948. ( posebna je tema ovog datuma odnosno usuda koji nas prati na ovaj koban dan ) objavio svoju prvu Rezoluciju koja je propraćena izjavama da je “ Tito eksponent imperijalističkih sila i da mu je zadatak da razbije Komunističku partiju Jugoslavije”. U Prvoj rezoluciji koja je bila blažeg karaktera “ zdravi elementi” unutar partije su pozvani da smene jugoslovensko rukovodstvo. Narednog meseca, jula 1948. usledio je odgovor Komunističke partije Jugoslavije na V kongresu: Tamo su delegati jednoglasno odbacili optužbe iz Moskve kao neosnovane. Ipak, smatram da su verovali da je u pitanju samo nesporazum ili negativna epizoda u prijateljskim odnosima između dve zemlje. Kongres je završen uzvicima:” Staljin- Tito- Partija”! ( Ispod, deo snimka sa V kongresa KPJ )
Svojim pritiscima, Staljin je Tita i Jugoslaviju gurao iz sovjetskog sfere uticaja. Sa druge strane, Tito da bi dokazao gospodaru Kremlja da je na pravoj liniji komunizma još više je radio na tome da se u praksi sprovede sve ono što su Marks i Lenjin govorili. Ipak, da se više ne radi o kratkoj negativnoj epizodi u odnosima Beograd- Moskva i da je sve postalo mnogo ozbiljnije i opasnije govori činjenica da su se od maja 1949. skidale Staljinove slike koji je do tada obožavan kao polubog.
Umesto u Danteove, Tito je upao u Staljinove krugove pakla. Više od godinu dana pošto je objavljena prva rezolucija usledila je nova, po sadržini još gora sa veoma teškim optužbama.
29. 11. 1949. Na Dan Republike iz Moskve je stigla druga rezolucija od nazivom ” Jugoslovenska partija u rukama ubica i špijuna”. Staljin je time bacio ljagu na čitav oslobodilački partizanski pokret i na žrtve koje su pale u borbi za oslobođenje i to na dan koji je predstavljao biser na kruni Narodnooslobodilačke borbe - na Dan Republike. Tito je optužen da je izdajnik nego čak i da je fašista. To su bili monstruozne optužbe. Ovim je stvoren dubok jaz između Moskve i Beograda. Na Jugoslaviju više nisu samo vršeni pritisci rezolucijama i obaveštenjima: Titov život je bio u opasnosti od atentata, a Jugoslaviji je pretila invazija sa sovjetske strane. Ova rezolucija podelila je pristalice partije na dve frakcije: verne Staljinu- staljiniste i one verne Titu- titoiste. Za pristalice tvrde staljinističke linije rezervisan je ozloglašeni Goli otok.
Ispod možete da vidite karikature iz sovjetske štampe kao deo propagande protiv Tita
Istoričar Damjanović je izneo tvrdnju odnosno mogući odgovor zašto Staljin nije napao Jugoslaviju? Gotvald, vođa čehoslovačkih komunista je upitao Staljina na jednom sastanku zašto vojno ne porazi Tita? Staljin je odgovorio:” Neću to, hoću da dođe i da moli.” Iz ovoga se može videti da je reč o prilično velikoj sujeti, Staljinu nije bila dovoljna Titova žrtva već i poniženje. Ko sme da se suprostavi vođi i oslobodiocu od Hitlera i nacizma? Polubogu koji je spasio svet. Iako je smatrao da je “ dovoljno da pomeri mali prst i da Tita više neće biti” to se nije desilo. Javlja se jedno pitanje: da li je time što je Staljin držao pobunjenog Tita koristio da još više stegne svoj čelični stisak nad zemljama istočnog bloka? Da li to što nije želeo sa Titom da se obračuna vojim putem bio znak da nije želeo da ga stavi u rangu sa samim sobom? U rat se kreće samo protiv neprijatelja koji ne može drugačije da se porazi, koji je dovoljno jak. Da li je Staljin odbijao da prizna da je Tito, iz tamo neke male zemlje dostojan njegove veličine? Da li je Tito imao tu sreću što je Staljin bio previše sujetan? Ili je Staljin video veći geostrateški značaj u dešavanjima na korejskom poluostrvu gde je izbio rat koji je trajao od 1950. do 1953.? U sovjetskoj štampi kao i u štampi sovjetskih satelita vođena je stravična propaganda protiv Tita.
1952. godine bila je najteža. Sovjetske tenkovske jedinice su krenule iz Bugarske u pravcu Bosilegrada i svi su smatrali da je to početak invazije. Međutim, kada su došli do granice napravili su zaokret za 180 stepeni i vratili se nazad. Početkom marta 1953. Titova noćna mora je završena. Staljin je bio mrtav. Dve godine kasnije, njegov naslednik Nikita Hruščov je došao, baš kao nekada nemački car Hajnrih IV koji je došao da traži oproštaj od pape, u Beograd i time dokaže kako je jugoslovenska strana bila u pravu i da je bila žrtva neosnovanih i iskonstruisanih optužbi. Staljin je iz ove bitke izašao kao gubitnik. Čovek umire dva puta, pa tako i Staljin. Prvi put je umro 5. marta 1953. Drugi put kada je posle održanog XX kongresa Komuinističke partije Sovjetskog Saveza održan govor o lošim posledicama Staljinovog kulta ličnosti i kada je njegovo faraonski balzamovano telo preneto i sahranjeno u grobnicu, a njegovo ime osuđeno na damnatio memoriae.
Po Jugoslaviju događaj iz 1948. imao je dugotrajne pozitivne posledice. Jugoslavije se približila zapadu. Tito je odbacio sovjetski i staljinistički model vlasti. Tito je uspeo da Jugoslaviju koja je postala predvodnik zemalja nesvrstanih svrsta u vodeće zemlje sveta koju su pre svega poštovali i cenili. Da nije tog događaja možda bi se početkom devedesetih u Jugoslaviji rušili Staljinovi kipovi, u zemlji koja bi živela u mnogo, mnogo lošijem sistemu. Što se tiče zemalja narodne demokratije virus “ Tito” se širio. Zemlje istočnog bloka pozivale su slobodu baš kao što je to Titu pošlo za rukom. Nažalost, sovjetski državnici su izvukli pouku i sve takve pozive gušili u krvi: ustanak u Istočnoj Nemačkoj 1953. revoluciju u Mađarskoj 1956. inavziju na Čehoslovačku 1968. i sukobe u Poljskoj od 1981. Težnja za slobodom praćena dolaskom liberalnog Gorbačova koji nije umeo da proceni trenutak: ptica koja je držana u čvrstom stisku koji je olabavljen na trenutak, iskoristila je momenat slabosti i zauvek se istrgla iz stiska- usledila je 1989.
Berislav Kangrga
Preporučujem za čitanje:
Poraz Staljinovog kulta ličnosti
http://berislavkangrga.weebly.com/poraz-staljinovog-kulta-li269nosti.html